Veštica (ili veštac) je osoba koja se bavi veštičarenjem.
U mitologiji se veštice smatraju bićima koje poseduje natprirodne i magijske moći i obično se zamišljaju kako lete na metli. Čest pratilac veštice u bajkama je crna mačka.
U prošlosti, mnoge osobe su optuživane da se bave veštičarenjem i pod takvim optužbama progonjene i ubijane. U većini slučajeva to su bile žene, a jedna od najčuvenijih i najsurovijih kazni bila je spaljivanje na lomači. I danas, u vidu neopaganizma postoje ovakva verovanja, kao i ljudi koji sebe nazivaju vešticama i vešcima.

Kod svih Slovena, prvobitno je bila preanimistički htonični demon, kao i vampir i ona je, po svojoj prirodi i funkcijama ženski korelat vampira. Veštice su, pretrpele velike promene od onih prvobitnih, pa do savremenih shvatanja i verovanja. One su prvobitno bile demoni samo jedne uže srodničke zajednice da bi kasnije bile žene koje koje u sebi imaju đavolski duh, koje noću izlaze iz groblja pa more decu. Za razliku od vampira koji uglavnom siše krv, veštica se hrani ljudskim srcima i džigericom.
Ove osobine i funkcije su izvorne i sve se mogu pronaći kod drugih indoevropskih naroda, naročito su srodne sa grčkim i rimskim strigama (koje su se javljale u obliku noćnih ptica dok se veštice inkarniraju u leptira). Reč veštica, sa osobenostima koje predstavlja, isključivo je slovenska i kao takva je zajednička za sve balkanske slovene.

Prema ruskim shvatanjima, veštice se mogu svrstati u dve grupe, dok se kod verovanja Srba one mogu podeliti na tri grupe. U prvu grupu bi spadale veštice u najprimitivnijem i pravom (izvornom) značenju: to su ženski demoni manističkog porekla koje ustaju iz groblja u kojem žive preko dana, a noću napadaju ljude i decu i vade im srca ili džigericu, kojom se hrane. U drugu grupu dolaze demonske žene, koje su ili sa rođenjem donele sposobnost da budu veštice ili su je stekle kasnije na taj način što ih je u zanat uputila starija veštica. U treću grupu bi dolazile izvesne žene koje se nazivaju vešticama, ali koje nisu u pravom smislu veštice, nego su obične vračare.

Za odbranu od veštica najčešće su korišćene basme i utuci. Najjačim utukom se smatraju beli luk i glogov kolac. Često je upotrebljavan rog koji se palio, a u primorju se protiv sumnjivih veštica «bacaju rozi» (upiru ispruženi mali prst i kažiprst, dok su ostali prsti savijeni).

U nekim bosanskim predelima se za zaštitu od ulaska veštice u kuću koristi i nož, odozdo zaboden u okvir vrata ili prozora. Veoma efikasnim su se smatrali so i pokušaj stvaranja saveza sa vešticom upotrebom eufemizama.
„Veštici koja uđe u kuću valja dati parče hleba po kome su posuta tri zrnca soli, pa ne može ništa nauditi.“

Dokaz saveza sa vešticom je što se ponekad apostrofira sa rečju kuma. Osim reči kuma upotrebljavani su mnogi drugi eufemizami koji su nastali iz osećanja velikok respekta i straha. I samo ime veštica je eufemizam, pravo ime za nju nije poznato, mada bi bilo logično da je to vešta (ako je muški rod veštac).

Po iskazima osoba koje su navodno imale susret sa vešticama, sposobnost govora u tom trenutku je oduzeta, iako je osoba svesna i vizuelno sve doživljava.