Poštovaoci vudu religije veruju da je ljudska duša načinjena od dva dela: Velikog anđela čuvara – gros bon ange i Malog anđela čuvara – ti bon ange, koji za vreme sna ili transa biva opsednuti duhom loe. Taj deo ljudske duše je ranjiviji i osetljiviji, i za vreme tog ranjivog razdoblja kad nije zaštićen telom, može biti povređen ili otet od strane čarobnjaka. Svrha rituala je stvaranje kontakta s duhom koji pomaže osobi koja ga priziva da, naprimer, povrati izgubljeno zdravlje, poboljša životni standard, ostvari neku svoju želju i sl. Da bi ih se prizvalo i odobrovoljilo duhovima se ponudi nagrada u hrani ili životinjskim žrtvama, jer i duhovi, jednako kao i ljudi, traže nagradu za svoj trud i svoje usluge. Radi se zapravo o uzajamnom pomaganju između ljudi i loa – ljudi duhove opskrbljuju hranom i drugim nužnostima, dok ih oni čuva od zlih duhova i nesreća. Rituali se održavaju da bi se proslavilii uspesi u obe sfere, odnosno u sferi života ljudi i sferi života duhova.
Vrhovni bog je Legba, koji predstavlja Sunce (koje je osnova oko koje se kreće sistem ovog kulta), Erzuli – mesečeva boginja, i Venera. Veliko značenje imaju talismani sa simbolima bogova. Ti simboli iscrtavaju se na komadu pergamenta (ili se mogu ugravirati u smaragdu ili rubinu), a obično se nose u crvenoj flanelskoj vrećici.

Mali broj belaca je u stanju da razume moć vudua, sve do onog dana kada im se ukaže prilika da i sami konstatuju dominantnost vudua nad dušom nekih kategorija pojedinaca. Prema Kenonu, fenomen ‘vudu smrti’ je tako neobičan, tako stran iskustvu civilizovanih ljudi da im se može učiniti neverovatnim – što ga je i navelo da sistematično i naučno prouči problem.

Počeo je prikupljanjem više primera naglih, misterioznih, naizgled smrti fizičkog porekla, koje su se dogodile u raznim delovima sveta kod primitivnih plemena, čiji su neobrazovani članovi izgledali spremni da bez pogovora prihvate ono što im se govori. Potom je prešao na proveru autentičnosti nekih od tih slučajeva i pokušao da ih razjasni sa medicinske tačke gledišta. One koje je proučio, a najstariji potiču s kraja XVI veka, najsvežiji od pre nekoliko godina, ticali su se južnoameričkih, afričkih, novozelandskih i australijskih urođenika. Smrti o kojima je reč imale su različite uzroke ili jasno poreklo: kletva ili ‘kažnjavanje’ osobe nekom vradžbinom, crnom magijom, kršenjem nekog tabua…
U većini slučajeva žrtve su umirale u roku od 24 časa. Neki su bili spašeni egzorcizmom onoga koji je i izgovorio osudu, to jest sugerisao osobi da će umreti. Od 1857. godine pričalo se o brazilskim urođenicima koje su ‘ukleli’ vračevi, čija su ih strahovita proročanstva bukvalno terala da umru od straha. Takav je bio slučaj i sa nekim afričkim vojnicima kod kojih medicinski tretmani nisu imali nikakvog efekta: te ljude, izgleda, ništa nije moglo da otme od sudbine koju su smatrali neizbežnom.
Kada se spomene vudu, jedna od prvih asocijacija su vudu lutke. Istraživaci tvrde da praksa vudu lutaka potiče od poštovaoca sa područja New Orleansa, i otuda se proširila na sva područja na kojima danas žive pobornici vudu kulta. Ali, legendu o vudu lutkama i njihovim magičnim moćima raširile su knjige i filmovi strave i užasa.